Porezni ugriz u plaće

Porezi i davanja na plaće su na rekordnim razinama - ne samo u apsolutnim iznosima, nego i u postotku, tj. udjelu plaća. 

Takozvani porezni ugriz, udjel koji država uzima sebi je za medijalnu plaću porastao s prije uobičajenih 33%-34% na čak 37%, a i dalje raste.  Medijalna plaća je ona od koje je pola svih plaća manje, a pola svih plaća veće. To nije prosječna plaća (jer velike plaće jako dižu prosjek) nego se može smatrati srednjom plaćom.

Vertikalne žute crte kriju ključ zašto je to tako, a na njih ćemo se vratiti kasnije.

Ukupno gledajući, davanja iz mase svih plaća - plava crta - su porasla s prije uobičajenih 36%-37% na skoro 39%. Porezni ugriz na najmaje plaće - zelena crta - je porastao s prije uobičajenih 30% na oko 33%. Na velike plaće - crvena crta - porezi i davanja se skoro nisu mijenjali. 

Od vaše plaće najprije se oduzima 14,16% za zdravstvene doprinose. To se naziva 'davanje poslodavca 16,5% na vašu bruto plaću' kako bi izgledalo manje strašno, ali jasno je da to ide iz ukupne plaće.

Time od Bruto 2 dobijate Bruto 1. Od njega se oduzima 15% kao doprinos u mirovinski 'fond' prvog stupa, koji u stvari nije fond nego protočni bojler iz kojeg se isplaćuju mirovine sadašnijm umirovljenicima, dakle vid poreza. Zatim 5% odvajanja za drugi mirovinski stup koji bi trebao biti vaša osobna štednja za mirovinu, ali  drugi stup je de facto propao - skoro svi pri odlasku u mirovinu iz njega prenose svoju štednju državi kako bi od nje dobivali i taj udio iz prvog stupa. A i oni malobrojni koji ostaju u drugom stupu to rade kako bi dobili jednokratnu isplatu pri odlasku u mirovinu, ili ako su imali vrlo velike plaće, pa bi ih uravnilovka prvog stupa još više penalizirala neko ostanak u drugom, pa se mire s gubitaškim ostankom u drugom stupu.

Valja napomenuti da ti doprinosi nisu ni prilbližno dovoljni za isplatu mirovina, pa država proračunski dopunjava taj 'fond'.

Bilo kako bilo, evidentno je da su mirovine u naravi spojene na državni proračun, i da je i stoga odvajanje u faj 'fond' u stvari vid poreza.

Nakon toga se plaća porez na dohodak, ovisno o poreznim stopama lokalne samouprave i poreznim odbicima (štitovima). Napomenimo da je od 2024. ukinut prirez i porez na dohodak ide lokalnoj samoupravi, od čega 1% uzima ministarstvo financija za trošak obračuna i naplate.

Jedinice lokalne samouprave samostalno određuju stope poreza na dohodak, pa tako ako vaš poslodavac za vašu plaću odvoji 3500 eura, u Zagrebu će vam sjesti na račun 1989 eura, u Splitu 2016, a u Bjelovaru 2079.

Kako je upravo sada došlo do takvo velikih poreza? Pa od 'suradnje' države i lokalnih samouprava.

Naime, postoje tri porezna razreda za plaćanje poreza na dohodak:
- porezni odbitak, sada mjesečno 600 eura uvećan za moguće dodatne osobne odbitke, na koji se ne plaća porez, tj. porezna stopa je 0%.
- niži porezni razred, za mjesečni dohodak do 5000 eura
- viši porezni razred, za dohodak preko 5000 eura.

Država je trenutno propisala sljedeće razrede:

U zadnje vrijeme, međutim, plaće su značajno porasle, i realno, i zbog inflacije. U zadnje tri godine bruto plaće su porasle u iznosima (nominalno) 35%, a nakon inflacije (realno) 23%:

Naravno, ako plaće rastu, i granice poreznih razreda bi trebale srazmjeno rasti kako bi sve ostalo isto. Jer inače manje plaće ulijeću u sve više porezne razrede i to je upravo ono što smo primjetili na prvim grafikonima.

Žute vertikalne crte na njima pokazuju datume poreznih reformi i pomicanja poreznih razreda i vidimo da kad su porezni razredi pomaknuti da su porezi smanjeni, tj. porezni ugriz na plaće se smanjio. Pogledajmo još jednom za sve decile i kako se ovaj negativni učinak najviše vidi na manjim plaćama. Upravo zato, propust nečinjenja ne pogađa najveće plaće jer su one ionako već uglavnom u najvećem poreznom razredu;

I sad dolazimo do ključne stvari, odnosno dvije stvari:
- Država je propustila podesiti porezne razrede
- A lokalne samouprave su propustile smanjiti porezne stope iako im država to dozvoljava.

Naravno, jer koji se normalan političar dobrovoljno odriče prihoda?

 Rastom plaća ukupni porez na dohodak raste, u tome nema ničeg spornog. Kao što porastom prometa roba ili usluga raste prikupljeni PDV. 

Međutim, ne-podešavnjem poreznih razreda u skladu s realnošću i ne-smanjivanjem poreznih stopa, u sustavu poreza na dohodak će se prikupiti možda i 600-700 milijuna eura više samo od tog ne-djelovanja - povrh onoga što bi se ionako prikupilo više srazmjerno rastu plaća.

Samo Grad Zagreb, koji je u naročito dobroj poziciji jer prikuplja i gradski i županijski dio, planira da mu u 2026. prihod od tog poreza raste oko 173 milijuna eura u odnosu na tekući plan 2025., znatno brže od ukupnih prihoda proračuna. To je praktično fiskalna dividenda rasta plaća. A možemo biti prilično sigurni da će prikupiti još i više.

Manje izraženo, ali slično je i u ostalim gradovima.

Nije tajna da je većina izborne mehanike, a uvjerljvo najveći izbog gradonačelničkih briga, vezan uz proračun. Zato ovakva lagodna situacija značajno olakšava posao gradonačelnika i značajno povećava vjerojatnost njihovih izbora.

Evidentno, država bi morala biti puno ažurnija u podešavanju poreznih razreda, a možda čak i poreznih stopa. Idealno, porezni razredi bi se morali automatski pomicati s rastom plaća. Ili barem s inflacijom, pa svakih nekoliko godina podesiti i prema plaćama. 

Doduše, postoje i primjedbe u fiskalnoj teoriji da je u slučaju velikog rasta BDP, pa onda i plaća, koje su pro-ciklička varijabla, ovakvo povećanje poreza prirodni stabilizator ciklusa. Ali u uvjetima visoke inflacije to gubi većinu smisla, a i pitanje je koliko stare ekonomske paradigme funkcioniraju u modernom financijskom i fiskalnom svijetu.

Lokalne samouprave bi morale biti poštenije i smanjiti porezne stope u ovakvim uvjetima. Ali, opet, koji bi normalni gradonačelnik to napravio?

Građani bi se morali financijski opismeniti. Najbolji potez u tom smjeru bi bila isplata Bruto 2 na račun i onda odmah preusmjeravanje svih poreznih dionicima - tako bi građani trenutno počeli porez tretirati kao svoj trošak.

I na koncu - poduka o inflaciji. Ovime se još jednom pokazuje kako je inflacija u stvari porez, i to možda najpodliji porez jer je skriven, ali vrlo moćan. Za ilustraciju pogledajmo što se zbog inflacije događa sa štednjom u bankama:

Vidimo da je štednja građana u eurima jako porasla u nominalnim iznosima - kako su kamate bile većinom oko 0 (neko vrijeme veće na oročenu štednju, ali ona je vrlo mali dio)  - taj porast nije od kamate nego od donošenja štednje u banke. Međutim, kao što vidimo ne isprekidanoj crti koja predsavlja tu štednju u realnim terminima, tj. ako pogledamo njemu stvarnu vrijednost, kad se oduzme inflacija, ona stagnira. Inflacija je pojela ogroman dio štednje građana. A gdje je završio taj 'porez' koji se mjeri u milijardama eura - druga je priča kojom ćemo se možda pozabaviti u nastavku.

Napomena: Ove i ovakve grafikone i analize možete naći na novom portalu Pokazatelji.hr koji objedenjuje podatke iz hrvatskog gospodarstva, financija i općenito društva na jednom mjestu.