Stanovništvo Hrvatske: dugoročni pad, starenje i promjena migracijskih tokova

Koliko nas je bilo, koliko nas je, koliko bi nas moglo biti

Hrvatska je najviše stanovnika imala 1991., od tada se smanjuje, a službene projekcije vode daljnjem padu. Cijeli taj put, od prvog popisa 1857. do 2100., stane u jednu sliku. Slika prikazuje tri vrste podataka koje nastaju na različit način: popise, godišnje procjene i projekcije. Zato su prikazane odvojeno i nisu spojene u jednu crtu. Po čemu se razlikuju, objašnjeno je u Metodologiji i izvorima na kraju publikacije.

Do 1991. stanovništvo je uglavnom raslo. Od prvog popisa do 1991. broj stanovnika više se nego udvostručio, s 2,2 na 4,8 milijuna. Popisni niz ipak nije jedna ujednačena mjera. Točkaste okomice označavaju tri promjene definicije stanovništva, 1953., 1971. i 2001., a sivo polje razdoblje od 1931. do 1948. u kojem nije bilo popisa.

Krajem 2024. Hrvatska je imala 3,87 milijuna stanovnika, desetinu manje nego krajem 2001. To je manje nego na bilo kojem popisu od 1961. Do 2006. broj gotovo stoji, zatim šesnaest godina pada, a od 2023. blago raste. Procjene počinju niže od popisa 2001., a tu razliku bez dodatnog usklađivanja nije moguće pripisati ni demografskim događajima ni promjeni metode.

Projekcije su izračuni uz pretpostavke, a ne predviđanja. Eurostatova projekcija EUROPOP2025 polazi od zadnje procjene DZS-a, a UN-ova srednja varijanta od vlastite, nešto niže procjene. Za 2050. dvije projekcije daju između 3,25 i 3,44 milijuna stanovnika. Do 2100. razmak između njih naraste na gotovo 680 tisuća ljudi, i gotovo sav dolazi iz različitih pretpostavki, ponajprije o migraciji.

Pojas oko Eurostatove projekcije raspon je njegovih šest testova osjetljivosti. On pokazuje koliko se ishod mijenja uz drukčije pretpostavke, a ne koliko je koji ishod vjerojatan.

U 2024. migracija je nadmašila prirodni pad

U 2024. u svim je županijama i Gradu Zagrebu umrlo više ljudi nego što se rodilo, a broj stanovnika Hrvatske ipak je porastao. Razliku je donio višak doseljenih iz inozemstva nad odseljenima u inozemstvo.

U 2024. umrlo je 19 tisuća ljudi više nego što se rodilo. Istodobno je iz inozemstva doselilo 31 tisuću ljudi više nego što je odselilo. Zato je broj stanovnika na kraju godine bio 12 tisuća veći nego godinu prije.

Preseljenja unutar Hrvatske na razini države zbrajaju se u nulu, jer je svako doseljenje u jednu županiju ujedno odseljenje iz druge. Broj stanovnika zemlje zato mogu promijeniti samo rođenja, smrti i migracija preko granice.

Ovaj račun pokazuje od čega se promjena sastoji, a ne zašto se dogodila. U 2024. četiri se toka točno zbrajaju u promjenu procjene stanovništva. To je očekivano, jer DZS procjenu nastavlja upravo iz tih podataka, pa podudaranje ne dokazuje da su tokovi točno izmjereni. Stvarni migracijski saldo može biti i veći i manji od registriranoga.

Poglavlja koja slijede raspliću tu sliku redom: koliko nas je i gdje živimo, kako smo ostarjeli, kako se mijenja rađanje, koliko dugo živimo, tko dolazi i tko odlazi, kako se stanovništvo prostorno preslaguje i kamo vode projekcije.

Koliko nas je i gdje

Hrvatska danas ima desetinu stanovnika manje nego 2001., a gubitak je vrlo nejednako raspoređen po zemlji. Od 2001. do 2024. broj stanovnika smanjio se za oko 433 tisuće. Stanovnike gubi velika većina gradova i općina, a rastu uglavnom oni u Istri i Dalmaciji.

Do 2006. broj stoji, zatim šesnaest godina pada

Sredinom 2024. Hrvatska je imala 3,87 milijuna stanovnika. Do 2006. broj gotovo stoji, oko 4,3 milijuna. Od 2007. pada šesnaest godina zaredom, najprije gotovo neprimjetno, a zatim i za nekoliko desetaka tisuća ljudi godišnje. Najveći je pad bio 2017., kad je Hrvatska izgubila 65 tisuća stanovnika. To je više od zbroja zabilježenih rođenja, smrti i selidbi te godine, jer procjena dijelom sadrži i naknadni ispravak za neprijavljeno iseljavanje.

Porast u posljednje dvije godine stvaran je, ali malen. U 2023. i 2024. broj stanovnika porastao je za 11 tisuća. To je tek oko 2 % od 456 tisuća ljudi koliko je izgubljeno od vrhunca 2006. do dna 2022. Od čega se porast sastoji, pokazuje račun za 2024. na Slici 0c, prema stanju krajem godine.

Karta i županijske usporedbe u nastavku koriste stanje 31. prosinca, a Slika 2 stanje sredinom godine. Pad od 2001. do 2024. u oba je slučaja desetina. Hrvatska je 2024. imala manje stanovnika nego na bilo kojem popisu od 1961., ali popis i procjena ne broje na isti način, pa je ta usporedba samo okvirna.

Gubitak je zahvatio gotovo cijelu zemlju

Od kraja 2011. do kraja 2024. Hrvatska je izgubila 402 tisuće stanovnika. Stanovnike je izgubilo 471 od 556 gradova i općina, a samo ih je 85 dobilo.

Od 2021. procjene se naslanjaju na novi popis, pa dio prikazanog pada odražava tu promjenu osnovice, a ne samo događaje tih godina.

Polovica gradova i općina izgubila je više od 14 % stanovnika, a Hrvatska u cjelini 9 %. Prva mjera svaki grad i općinu broji jednako, bez obzira na veličinu, a druga ovisi o broju ljudi.

Najviše je izgubio Dvor u Sisačko-moslavačkoj županiji, više od polovice stanovnika. Slijede Levanjska Varoš i Donji Lapac, s padom većim od 40 %. Najbrže rastu Funtana, Podstrana i Sutivan, svaka za četvrtinu ili više.

U broju ljudi slika je drukčija. Najviše stanovnika izgubila je Rijeka, oko 22 tisuće, a zatim Split, Grad Zagreb i Osijek. Grad Zagreb time je izgubio manje od 2 % stanovnika. Najviše je dobila Podstrana, oko 2.400 ljudi, a zatim Viškovo i Solin.

Gradovi i općine koji rastu skupljeni su na malo područja. Od njih 85, čak 54 nalaze se u Istarskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Zadarskoj županiji. Svih 85 zajedno imalo je 2011. 12 % stanovnika Hrvatske, a 2024. 14 %.

Zagrebačko područje i obala imaju sve veći udio stanovnika

Grad Zagreb i Zagrebačka županija zajedno su 2001. imali četvrtinu stanovnika Hrvatske, a 2024. 28 %. Sedam jadranskih županija u istom je razdoblju povećalo udio s 32 % na 34 %.

Udio raste i ondje gdje broj ljudi pada. Zagrebačko područje 2024. ima manje stanovnika nego 2011., ali veći udio, jer se ostatak zemlje smanjio brže. Zajedno s jadranskim županijama danas ima više od tri petine stanovnika Hrvatske.

Jadranske županije ovdje su Istarska, Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska, i to cijele, sa zaleđem.

Popisi bilježe rast do 1991., a zatim velik pad

Hrvatska ima petnaest popisa od 1857. do 2001., preračunatih na današnje granice. Najbrže je stanovništvo raslo između 1880. i 1910. te između 1921. i 1931., za oko 300 do 350 tisuća ljudi od popisa do popisa.

Prije 1991. niz ima samo dva pada, oba mala. Popis 1921. bilježi 17 tisuća ljudi manje nego 1910., a popis 1948. pet i pol tisuća manje nego 1931. Drugi je pad teži nego što izgleda, jer u sedamnaest godina između tih popisa nije bilo nikakvog prirasta.

Između 1991. i 2001. dogodio se jedini velik pad u nizu, od 347 tisuća ljudi. Dio te razlike donosi promjena definicije stanovništva 2001. Koliki je taj dio, iz ovog se niza ne može očitati.

Definicija stanovništva mijenjala se tri puta, a svaka je promjena na Slici 1 označena okomicom:

• 1953. Umjesto prisutnog broji se stalno stanovništvo.
• 1971. U stalno stanovništvo ulaze osobe na privremenom radu u inozemstvu.
• 2001. Iz stalnog stanovništva isključuju se osobe odsutne dulje od godine dana.

Prve dvije promjene podižu razinu, a treća je snižava. Zato se promjene preko tih granica ne računaju kao da je riječ o jednoj seriji, a pad između 1991. i 2001. nije čisti demografski gubitak.

Popis i godišnja procjena različite su mjere. Popis 2001. zabilježio je 4,44 milijuna stanovnika, a procjena za kraj te godine 132 tisuće manje. Tu razliku nije moguće bez dodatnog usklađivanja pripisati ni demografskim događajima ni promjeni metode. Zato popisne točke i procjene na slikama nisu spojene u jednu crtu, a preko te granice ne računa se stopa promjene.

I druge tranzicijske zemlje imaju manje stanovnika nego 1990.

Hrvatska nije iznimka. Bugarska, Latvija, Litva i Poljska također imaju manje stanovnika nego 1990. Budući da su zemlje vrlo različite veličine, svaka je prikazana u odnosu na vlastitu razinu iz 1990.

Pad Hrvatske, oko 19 %, višestruko je veći od poljskoga, a manji od litavskoga, bugarskoga i latvijskoga. Linije pokazuju samo ukupan broj stanovnika, a ne koliko otpada na rađanje, umiranje i migraciju.

U 2024. županije su bile na oba kraja europske ljestvice

Neke su hrvatske županije rasle brže od većine europskih regija, a neke su se smanjivale brže. Grad Zagreb i šest županija bili su u četvrtini od 1.165 regija Europske unije s najvećim rastom stanovništva. Devet županija bilo je u četvrtini s najvećim padom. Samo pet ih je u srednjoj polovici, gdje je promjena između −3,1 i +4,4 na 1.000 stanovnika.

U 2024. najbrže su rasle Istarska, Zadarska i Zagrebačka županija, a najbrže su se smanjivale Požeško-slavonska, Virovitičko-podravska i Vukovarsko-srijemska. Broj stanovnika porastao je u Gradu Zagrebu i devet županija, a smanjio se u jedanaest. Slika pokazuje samo jednu godinu i ukupnu promjenu, bez razlike između prirodnog pada i migracije.

Težište stanovništva pomaknulo se prema Zagrebu

Godine 1857. stanovništvo je bilo raspoređeno gotovo ravnomjerno. Pet područja današnjih županija imalo je svako po 7 do 8 % stanovnika. Područje današnjeg Grada Zagreba imalo je tek 2 % i bilo je dvadeseto po veličini od njih 21.

Županije postoje tek od početka 1990-ih, pa karta prikazuje područja današnjih županija, preračunata unatrag.

Do 2001. Grad Zagreb postao je daleko najveće područje. Najveći je od popisa 1948., a od 1857. do 2001. broj stanovnika porastao mu je šesnaest puta, dok se Hrvatska u cjelini udvostručila. Najveće je područje 1857. imalo tri i pol puta više stanovnika od najmanjeg, a 2001. četrnaest i pol puta više.

Ličko-senjsko područje smanjuje se neprekidno od 1900. Do 2001. izgubilo je 71 % stanovnika u odnosu na taj vrhunac. Karlovačko i sisačko-moslavačko područje vrhunac su imali 1931. i do 2001. izgubili su oko trećinu stanovnika. Od pet velikih područja iz 1857. jedino je splitsko-dalmatinsko povećalo udio.

Većina područja vrhunac je dosegnula davno prije 2001. Samo su Grad Zagreb, Zagrebačka i Brodsko-posavska županija najviše stanovnika imali na posljednjem popisu niza. Osam područja vrhunac je imalo 1991., a deset još ranije. Šest ih je vrhunac dosegnulo prije Drugoga svjetskog rata, ličko-senjsko već 1900.

Od 2011. stanovništvo se smanjilo u svim županijama i Gradu Zagrebu

Od kraja 2001. do kraja 2024. broj stanovnika smanjio se u 17 od 20 županija. Porastao je samo u Zadarskoj, Zagrebačkoj i Istarskoj županiji te u Gradu Zagrebu. Najviše su izgubile Sisačko-moslavačka i Vukovarsko-srijemska županija, više od četvrtine stanovnika, a u broju ljudi Osječko-baranjska, 69 tisuća.

Rast nakon 2001. zadržao se samo u prvom desetljeću. Četiri područja koja su danas iznad razine iz 2001. rasla su do 2011., a zatim su i ona izgubila stanovnike, od 1,5 % u Istarskoj do 2,9 % u Zadarskoj županiji. Od 2011. najviše su izgubile Vukovarsko-srijemska, Požeško-slavonska i Sisačko-moslavačka županija, svaka više od petine stanovnika. Nakon 2011. područja se razlikuju samo po brzini pada.

Od 2017. ni u jednoj županiji ni u Gradu Zagrebu ne rađa se više ljudi nego što umire

U svakoj godini od 1998., otkad postoji ovaj niz, u Hrvatskoj je umrlo više ljudi nego što se rodilo. Razlika rođenih i umrlih zove se prirodna promjena, a kad je negativna, prirodni pad. U 2025. prirodni pad bio je 17,5 tisuća ljudi, više od tri puta veći nego 1998. Ukupno je od 1998. do 2025. umrlo 360 tisuća ljudi više nego što ih se rodilo.

Svaka ploča ima vlastitu ljestvicu, pa se dubina pada uspoređuje po vrijednostima, a ne po izgledu.

Godine 1998. pet je županija imalo više rođenih nego umrlih. Posljednje su takve godine imale Splitsko-dalmatinska 2012., Dubrovačko-neretvanska i Grad Zagreb 2014. te Međimurska 2016. Od 1998. Grad Zagreb i šest županija imali su barem jednu godinu s više rođenih nego umrlih, a četrnaest županija nijednu.

Najdublji je pad svuda bio 2021. ili 2022., u godinama pandemije covida-19. U svim županijama i Gradu Zagrebu razlika rođenih i umrlih 2025. nepovoljnija je nego 1998.

Predznak je posvuda isti, ali se dubina razlikuje. U 2024. prirodni pad iznosio je 2,3 na 1.000 stanovnika u Gradu Zagrebu, a 10,2 u Ličko-senjskoj županiji, četiri i pol puta više. Za Hrvatsku u cjelini iznosio je 4,9.

Kako smo ostarjeli

Hrvatska je ostarjela ponajprije zato što su najbrojnije generacije prešle šezdesetu, a iza njih dolaze malobrojnije. Udio ljudi od 65 i više godina porastao je od 2001. do 2024. sa 16 % na 23 %. Na 100 ljudi od 20 do 64 godine danas dolazi 40 starijih, a prema UN-ovoj projekciji krajem stoljeća bilo bi ih 74.

Najbrojnije generacije prešle su šezdesetu

Najbrojniji su 2001. bili ljudi u četrdesetima, a 2024. ljudi u šezdesetima. U svakoj petogodišnjoj skupini od 40 do 49 godina bilo je 2001. oko 330 tisuća ljudi. Do 2024. te su generacije došle u dob od 63 do 72 godine, pa su danas najbrojnije skupine od 60 do 69 godina. To su uglavnom isti ljudi, 23 godine stariji.

Dno piramide sužava se, a vrh se širi. Djece mlađe od pet godina danas je četvrtina manje nego 2001., a mladih od 15 do 24 godine oko 30 % manje. Ljudi od 80 do 84 godine gotovo je dvostruko više, a onih od 85 i više godina više nego dvostruko.

Žena je više nego muškaraca, osobito među najstarijima. Danas na 100 muškaraca dolazi 105 žena, nešto manje nego 2001. Među ljudima od 85 i više godina žene su gotovo sedam od deset.

Procjene za te dvije godine oslanjaju se na različite popise, pa graf ponajprije pokazuje promjenu oblika piramide, a manje točnu razliku u broju ljudi.

Piramida postaje stup

Animacija pokazuje kako se ista piramida mijenja od 2005. do kraja stoljeća, u koracima od pet godina. Tamna silueta u svakom kadru stanje je početkom 2025. i služi kao mjerilo. Šrafirani kadrovi od 2030. nadalje prikazuju Eurostatovu projekciju, koja polazi upravo od DZS-ova stanja na kraju 2024., pa na spoju nema skoka.

Crveni obrub prati djecu koja su 2005. bila mlađa od pet godina. Dobne skupine i koraci jednako su široki, pa se ta generacija u svakom kadru pomakne točno jedan razred. Od 2090. ulazi u skupinu od 85 i više godina i ondje se više ne razlikuje od starijih.

Stanovnika je sve manje, a projekcija daje nastavak toga smjera. Hrvatska je 2005. imala 4,3 milijuna stanovnika, a početkom 2025. njih 3,9 milijuna. Prema Eurostatovoj projekciji 2100. imala bi 2,8 milijuna, a udio ljudi od 65 i više godina porastao bi s 23 % na 34 %. Piramida sa širokom sredinom pritom postaje gotovo pravokutan stup, jer se istodobno puni vrh i prazni dno.

Četiri presjeka na istoj ljestvici pokazuju isti put bez animacije. Piramide za 2001. i 2024. temelje se na procjenama DZS-a, a one za 2050. i 2100. na srednjoj varijanti UN-ove projekcije, koja za kraj stoljeća daje manje stanovnika od Eurostatove.

Od 2002. starijih je više nego mladih

Od 2002. u Hrvatskoj živi više ljudi od 65 i više godina nego djece mlađe od 15. Udio djece pao je od 2001. do 2024. sa 17 % na 14 %, a udio starijih rastao je, pa su se dvije crte mimoišle već 2002.

Starenje se najčešće sažima u dva omjera. Indeks starenja pokazuje koliko ljudi od 60 i više godina dolazi na 100 mladih do 19 godina. Koeficijent dobne ovisnosti starijih pokazuje koliko ljudi od 65 i više godina dolazi na 100 ljudi u radnoj dobi, od 20 do 64 godine. Druge publikacije katkad koriste drukčije dobne granice, pa njihove vrijednosti nisu izravno usporedive s ovima.

Oba omjera rastu, a indeks starenja brže. Od 2001. do 2024. indeks starenja porastao je s 98 na 161, a koeficijent ovisnosti s 27 na 40. Indeks raste brže jer je mladih danas za više od četvrtine manje nego 2001., a broj ljudi u radnoj dobi smanjio se znatno manje.

U UN-ovoj projekciji starenje se nastavlja do 2100.

Prema UN-ovoj projekciji oba bi omjera rasla do kraja stoljeća. U srednjoj varijanti koeficijent ovisnosti 2100. bio bi 74, gotovo dvostruko više nego danas, a indeks starenja 265.

Srednja varijanta samo je jedan mogući ishod, uz pretpostavke o rađanju i migraciji koje se danas ne mogu provjeriti.

Prema srednjoj varijanti Hrvatska bi 2100. imala 2,1 milijun stanovnika, a 36 % njih imalo bi 65 i više godina. Eurostatova projekcija sa Slike 7a za istu godinu daje 2,8 milijuna, što pokazuje koliko ishod na tako dugom razdoblju ovisi o pretpostavkama. Godine 2100. svaka bi generacija mlađa od 50 godina bila manja od one starije od nje, pa bi omjeri rasli i zato što se smanjuje broj mladih i ljudi u radnoj dobi. UN-ove piramide za 2050. i 2100. prikazuje Slika 7b.

Ista zemlja, različita dob

U svim županijama i Gradu Zagrebu više je ljudi od 65 i više godina nego mlađih od 20. Razlika je najmanja u Međimurskoj županiji (21,9 % prema 21,2 %), a najveća u Šibensko-kninskoj, gdje je starijih 28,6 %, a mlađih od 20 godina 17,2 %.

Najmlađa je sjeverozapadna Hrvatska. U Gradu Zagrebu te Zagrebačkoj, Varaždinskoj, Krapinsko-zagorskoj i Međimurskoj županiji manje od 22 % stanovnika ima 65 i više godina. Najstariji pojas ide od Kvarnera preko Like i Karlovca do Banovine, gdje Primorsko-goranska, Ličko-senjska, Karlovačka i Sisačko-moslavačka županija imaju od 25,7 % do 26,6 % starijih. Najstarija je Šibensko-kninska županija.

Županije stare različitim putem

Smjer je u svim županijama isti, ali dubina promjene nije. Slika 9 prikazuje dobne piramide Hrvatske, svih županija i Grada Zagreba kao udjele u vlastitom stanovništvu, poredane od najmlađe do najstarije. Udjeli su nužni jer Grad Zagreb ima oko osam puta više stanovnika od Šibensko-kninske županije. Stupci prikazuju 2024., stepenasti obris 2001. Klikom na ploču otvara se piramida toga područja s osima i iznosima.

Procjena za 2001. oslanja se na popis iz 2001., a ona za 2024. na popis iz 2021., pa dio razlike između obrisa i stupaca dolazi od novog popisa, a ne od stvarne promjene.

Grad Zagreb ima najmanji udio starijih u zemlji, 21 %. Jedino je od četiri ovdje opisana područja koje nije izgubilo stanovnike, ali i u njemu je djece mlađe od 15 godina 6 % manje nego 2001.

Varaždinska županija po udjelu starijih najmlađa je županija, gotovo izjednačena sa Zagrebačkom. Ima 12 % manje stanovnika nego 2001., a djece gotovo trećinu manje.

Sisačko-moslavačka županija izgubila je najveći dio stanovnika u zemlji, 29 %. Starijih ondje ima čak nešto manje nego 2001. Njihov je udio porastao zato što je ukupno stanovnika manje, ponajviše na dnu piramide, gdje je djece 40 % manje.

Šibensko-kninska županija najstarija je u zemlji. Njezina dobna struktura više nije piramida. Djece mlađe od pet godina ondje je upola manje nego ljudi od 65 do 69 godina.

Među ta četiri područja indeks starenja kreće se od 137 u Gradu Zagrebu do 210 u Šibensko-kninskoj županiji, a koeficijent ovisnosti starijih od 35 do 53.

Više od šest godina razlike u medijanu dobi

Polovica stanovnika Šibensko-kninske županije starija je od 49 i pol godina, a u Gradu Zagrebu od 43 godine. Ta se granica zove medijan dobi i dijeli stanovništvo na dvije jednake polovice, mlađu i stariju.

Blizu Šibensko-kninske su Sisačko-moslavačka, Ličko-senjska, Karlovačka i Primorsko-goranska županija, s medijanom oko 48 godina. Uz Grad Zagreb, najniži je u Međimurskoj, Zagrebačkoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, od 44 do 45 godina.

Najstarijih i najmlađih županija ima i na obali i u unutrašnjosti. Iz stanja u jednoj godini ne možemo reći zašto je poredak takav.

Koja je županija „najmlađa” ovisi o mjeri. Po udjelu starijih to je Varaždinska, a po medijanu dobi četiri su županije mlađe od nje. Udio starijih gleda samo ljude od 65 i više godina, a medijan sredinu cijele raspodjele.

Grad Zagreb jedini ima većinu visokoobrazovanih

Dob nije jedina razlika među hrvatskim regijama. Prema Eurostatovoj anketi o radnoj snazi, u Gradu Zagrebu više od polovice ljudi od 25 do 64 godine ima visoko obrazovanje. U Jadranskoj Hrvatskoj takvih je 31 %, a u Sjevernoj i Panonskoj Hrvatskoj oko petine. U tim dvjema regijama gotovo dvije trećine odraslih ima srednje obrazovanje, a oko 15 % njih samo osnovnu školu ili manje.

Ti podaci opisuju stanje, ali ne mjere odlazak obrazovanih ljudi, jer stanje u jednoj godini ne razdvaja utjecaj školovanja, selidbi i dobi.

Demografski omjer pada, a mirovinski se oporavlja

Broj ljudi u radnoj dobi na jednu stariju osobu pao je od 2001. gotovo za trećinu. Krajem 2001. na svaku osobu od 65 i više godina dolazilo je 3,7 ljudi od 20 do 64 godine, a krajem 2024. njih 2,5. To je koeficijent ovisnosti, samo okrenut. Taj demografski omjer broji sve stanovnike, bez obzira na to rade li i primaju li mirovinu.

HZMO-ov omjer osiguranika i korisnika mirovine mjeri nešto drugo. On broji samo osiguranike, za koje se uplaćuju mirovinski doprinosi, i ljude koji primaju mirovinu. Godine 1980. na jednog korisnika mirovine dolazila su četiri osiguranika. Omjer je zatim uglavnom padao, do 1,14 u 2014., a do kraja 2025. oporavio se na 1,41.

Oporavak mirovinskog omjera ne znači da je stanovništvo prestalo starjeti. Od 2001. do 2024. HZMO-ov omjer blago je porastao, dok je demografski znatno pao. Mirovinski omjer ovisi i o zaposlenosti, obuhvatu osiguranja i pravilima umirovljenja. Dio ljudi radne dobi ne uplaćuje doprinose, a mirovinu prima i dio mlađih od 65 godina, pa jedan omjer ne može zamijeniti drugi.

Korisnici mirovine nisu isto što i stanovnici od 65 i više godina. Krajem 2025. mirovinu je primalo 1,23 milijuna ljudi. Oko 858 tisuća primalo je starosnu mirovinu iz općeg sustava, a ostali invalidsku, obiteljsku ili mirovinu iz drugih sustava. Prosječna neto mirovina iznosila je 611 eura, a polovica korisnika primala je manje od 562 eura.

HZMO-ov omjer opisuje samo prvi stup mirovinskog sustava, u kojem se današnje mirovine plaćaju iz doprinosa današnjih osiguranika i dijelom iz državnog proračuna. Nijedan od dvaju omjera ne govori o štednji u drugom i trećem stupu ni o tome je li sustav financijski održiv. Službenu projekciju mirovinskih rashoda donosi poglavlje o projekcijama.

Rađanje

Djece se rađa znatno manje nego prije petnaestak godina, a najveći dio toga pada otpada na to što je žena u dobi za rađanje sve manje. Godine 2024. rodilo se oko 32 tisuće djece, više od četvrtine manje nego 2008. Broj djece po ženi u istom je razdoblju pao samo 6 %. Žene, dakle, rađaju tek nešto manje nego 2008., ali ih je mnogo manje.

Svake godine umre više ljudi nego što se rodi

Od 1998., kad počinje niz, u svakoj je godini umrlo više ljudi nego što ih se rodilo. Tu razliku zovemo prirodnim padom. Uz migraciju, on je jedan od dvaju dijelova promjene broja stanovnika. Od 1998. do 2025. umrlo je ukupno oko 360 tisuća ljudi više nego što ih se rodilo, a više od dvije trećine te razlike nastalo je od 2011.

Razlika je danas mnogo veća nego 1998. jer se rađa manje djece. Rođenih je 2025. bilo 31 % manje nego 1998. Broj umrlih dugo se kretao oko 50 do 53 tisuće godišnje, najviše ih je umrlo 2021., a 2025. bilo ih je najmanje od 2004. Umiranje podrobnije opisujemo u sljedećem poglavlju.

Nakon 2022. rađanje se spustilo na nižu razinu

Mjesečni podaci pokazuju da se broj rođenih od proljeća 2022. do kraja 2023. spustio na nižu razinu i ondje se zadržao. Rađanje ima izražen godišnji ritam, pa pratimo prosjek posljednjih 12 mjeseci. Od kraja 2023. taj je prosjek oko 12 % niži nego od 2018. do početka 2022.

Do svibnja 2026. prosjek se blago oporavio, ali je i dalje osjetno ispod ranije razine. Početak i kraj pada odredili smo iz samih podataka, bez statističke provjere, pa slika ne dokazuje ni trajnu promjenu ni brži pad nego ranije.

Stopa fertiliteta daleko je ispod razine zamjene

Žene u Hrvatskoj rađaju mnogo manje djece nego što je potrebno da bi se naraštaji zamijenili. To mjeri stopa totalnog fertiliteta, kraće stopa fertiliteta. Ona kaže koliko bi djece žena rodila tijekom života kad bi u svakoj dobi rađala kao žene te dobi u promatranoj godini. Riječ je o slici jedne godine, a ne o broju djece koji će neki naraštaj žena stvarno roditi.

Od 2008. stopa fertiliteta kretala se između 1,43 i 1,62, a 2024. iznosila je 1,46. Da bi naraštaj djece bio jednako brojan kao naraštaj roditelja, potrebno je oko 2,1 djeteta po ženi. Toj razini zamjene nijedna se godina nije ni približila.

Više od tri četvrtine pada otpada na manji broj žena

Pad broja rođenih najvećim dijelom prati smanjenje broja žena u dobi za rađanje. Žena od 15 do 49 godina 2024. bilo je oko 790 tisuća, 21 % manje nego 2008. Pad broja rođenih može se rastaviti na tri dijela: koliko je žena, koliko su stare i koliko djece rađaju žene iste dobi.

Na manji broj žena otpada 78,5 % pada, na njihovu stariju dob 12,5 %, a na to što žene iste dobi rađaju manje samo 9,0 %. Starija dob znači da je razmjerno manje žena u dvadesetima, kad se 2008. rađalo najviše. Udjeli ovise o redoslijedu kojim se dijelovi računaju, a ovi vrijede kad se najprije računa broj žena, zatim njihova dob i na kraju stope.

Račun pokazuje od čega se pad sastoji, a ne zašto. Današnji manji broj žena i sam je posljedica ranijeg iseljavanja i ranijeg pada rađanja, pa tri dijela nisu međusobno neovisna.

Uz stope iz 2008. rodilo bi se tek tisuću djece više

Da su žene svake dobi i 2024. rađale kao 2008., rodilo bi se oko 33 tisuće djece, samo oko tisuću više nego što ih se stvarno rodilo. Isprekidana crta na Slici 15b pokazuje taj broj za svaku godinu. Ona pada gotovo jednako strmo kao stvarni broj rođenih jer prati samo broj i dob žena.

Ni povoljnije stope od 2018. do 2022. nisu zaustavile pad. Tih se godina rađalo više djece nego što bi se rodilo uz stope iz 2008., a ipak ih se 2022. rodilo manje nego 2018. Žena u dobi za rađanje bilo je, naime, sve manje. U ostalim godinama nakon 2010. rađalo se manje nego uz stope iz 2008.

Stopa fertiliteta najviša je u Panonskoj Hrvatskoj, a najniža u Gradu Zagrebu

Stopa fertiliteta razlikuje se među regijama. U 2024. bila je 1,60 u Panonskoj Hrvatskoj i 1,32 u Gradu Zagrebu. Sjeverna Hrvatska bila je iznad hrvatskog prosjeka od 1,46, a Jadranska malo ispod njega.

Ni najviša regionalna stopa nije blizu razine zamjene. Slika prikazuje samo jednu godinu, pa ne pokazuje mijenjaju li se razlike ni zašto postoje.

Žene rađaju sve kasnije

Rađanje se pomaknulo u kasniju dob. Mjereno brojem rođenih na 1.000 žena iste dobi, žene su 2008. najviše rađale u dobi od 25 do 29 godina, a 2024. od 30 do 34. Stope su pale u svim dobnim skupinama mlađim od 30 godina i porasle u svim starijima. Na žene od 30 i više godina 2008. otpadalo je 40 % stope fertiliteta, a 2024. više od polovine.

Majke su sve starije, najviše pri prvom djetetu

Majke su pri rođenju djeteta u prosjeku više od tri godine starije nego krajem devedesetih. Prosječna dob majke porasla je s 27,4 godine 1998. na 30,8 u 2024., gotovo bez prekida.

Pri prvom djetetu dob majke porasla je za gotovo četiri i pol godine, a pri drugom, trećem i četvrtom sve manje. Zato se razlika između prosječne dobi majke pri prvom i pri četvrtom djetetu smanjila sa sedam na četiri godine.

Pobačaja se prijavljuje manje nego 1995., ali više nego 2017.

Pobačaja se danas prijavljuje mnogo manje nego sredinom devedesetih, ali njihov broj od 2018. opet raste. Od gotovo 20 tisuća 1995. broj prijava spustio se do 2017. na oko 6 tisuća. Najveći dio toga pada otpada na legalno inducirane prekide trudnoće, kojih je 2017. bilo gotovo šest puta manje nego 1995. Do 2025. broj prijava porastao je na oko 8,6 tisuća.

Spontanih pobačaja prijavljuje se više nego prije desetak godina, iako se rađa manje djece. Od najniže razine 2016. do 2025. njihov se broj gotovo udvostručio, a rođenih je bilo 13 % manje. Prijave ne obuhvaćaju sve pobačaje i njihova se potpunost mijenja kroz godine, pa iz njih ne možemo zaključiti zašto je tako.

Broj pobačaja na 100 rođenih raste brže od samog broja pobačaja jer se istodobno rađa manje djece. Od 2022. do 2025. broj prijava porastao je oko 7 %, a broj prijava na 100 rođenih oko 12 %.

Pad broja brakova većinom prati pad broja stanovnika

Brakova se sklapa manje nego 2011., ali taj pad većinom prati smanjenje broja stanovnika. Godine 2025. sklopljeno je oko 17 tisuća brakova, gotovo 15 % manje nego 2011. Na 1.000 stanovnika to je 4,5 braka, tek malo manje nego 2011., kad ih je bilo 4,7.

Najmanje brakova sklopljeno je 2020., a već se sljedeće godine njihov broj djelomično oporavio. Razvoda je 2025. bilo gotovo jednako kao 2011., oko 5,7 tisuća. Brakovi i razvodi opisuju okvir u kojem se rađa, ali iz njih ne možemo zaključiti zašto se rađa manje djece.

Koliko živimo

U Hrvatskoj se živi dulje nego ikad, ali zaostatak za prosjekom Europske unije smanjuje se vrlo sporo. Očekivano trajanje života pri rođenju 2025. iznosilo je 79,3 godine, a od početka stoljeća produljilo se za više od četiri godine. Hrvatska je ipak 2024. bila 2,6 godina ispod prosjeka Unije, tek malo bliže nego dvadesetak godina ranije. Pandemija je 2020. i 2021. nakratko poništila desetljeće napretka, a do 2024. taj je gubitak nadoknađen.

Očekivano trajanje života pri rođenju govori koliko bi godina u prosjeku živjela osoba kad bi rizik umiranja u svakoj dobi cijeli njezin život ostao kakav je bio u promatranoj godini. Zato to nije predviđanje za ijednog stvarnog čovjeka, a mjera naglo pada u godini u kojoj umre neuobičajeno mnogo ljudi, kao 2020. i 2021. Očekivano trajanje života u dobi od 65 godina na isti način pokazuje koliko bi još godina u prosjeku živjela osoba koja je navršila 65.

Hrvatska je dvadeseta od 27 članica Unije

Između država Europske unije razlika u očekivanom trajanju života veća je od osam godina. Najdulje se živi u Španjolskoj, gdje očekivano trajanje života iznosi 84,0 godine, a najkraće u Bugarskoj, sa 75,8 godina. Hrvatska je sa 78,9 godina dvadeseta.

Poredak uglavnom slijedi podjelu na zapad i istok Europe, ali ne posve. Slovenija je, primjerice, ispred Danske i Nizozemske, a Češka je više od godinu dana ispred Hrvatske. Poredak pokazuje kolike su razlike, ali ne i zašto postoje.

Zaostatak za Europom smanjuje se sporo

Hrvatska napreduje tek nešto brže od Europske unije, pa se zaostatak smanjuje vrlo sporo. Od 2002. do 2024. očekivano trajanje života u Hrvatskoj produljilo se za 4,2 godine, a u Uniji za 3,9. Zaostatak se tako smanjio s 2,9 na 2,6 godina. Iz tog se tempa ne može izračunati kada bi Hrvatska dostigla europski prosjek.

Pandemija je Hrvatsku pogodila jače nego Uniju. Prema Eurostatu, između 2019. i 2021. očekivano trajanje života u Hrvatskoj skratilo se za 1,7 godina, a u Uniji za 1,1. Zaostatak je 2021. narastao na 3,4 godine, najviše u cijelom razdoblju. Do 2024. Hrvatska je prestigla razinu od prije pandemije, a zaostatak se vratio na 2,6 godina, najmanje dosad.

Žene žive šest godina dulje od muškaraca

Razlika između žena i muškaraca velika je i postojana. Očekivano trajanje života muškaraca 2025. iznosilo je 76,4 godine, a žena 82,3. Od 2011. razlika se kretala između 5,8 i 6,7 godina, pa podaci ne pokazuju da se pouzdano smanjuje. Za usporedbu s Europom koristimo Eurostatove podatke, a za samu Hrvatsku DZS-ove, pa se vrijednosti za istu godinu mogu razlikovati za desetinku.

Pandemija je oba spola pogodila jednako. Prema DZS-u, između 2019. i 2021. i muškarci i žene izgubili su po 1,8 godina, pa su 2021. bili ispod razine iz 2011. Do 2025. gubitak je nadoknađen, a očekivano trajanje života bilo je godinu dana dulje nego 2019.

Nakon 65. godine živi se sve dulje

Život se produljuje i u starijoj dobi, ne samo zato što manje ljudi umire mlado. Osoba od 65 godina mogla je 2001. očekivati još 15,6 godina života, a 2024. još 18,0. Izraženo kao dob, to je pomak s oko 81 na 83 godine. Ta je dob viša od očekivanog trajanja života pri rođenju jer je osoba od 65 godina već prošla sve rizike mlađe dobi.

I ovdje se vidi pandemija. Između 2019. i 2021. ta se mjera skratila za 1,4 godine, a do 2024. vratila se malo iznad razine iz 2019. Mjera je izravno povezana s mirovinama, ali sama ne govori je li mirovinski sustav održiv, jer bi za to trebali podaci o stvarnoj dobi umirovljenja i o doprinosima.

Sedamdeset godina u osam mjerenja

Dugu povijest smrtnosti u Hrvatskoj poznajemo iz samo osam mjerenja, ali i ona pokazuju golem napredak. Za razdoblje od 1952. DZS objavljuje osam odabranih trogodišnjih prozora i ništa između njih, a godišnje vrijednosti kojima raspolažemo počinju tek 2001. Zato točke na slici nisu spojene. U tih sedamdesetak godina muškarci su dobili 16,5 godina očekivanog trajanja života, a žene 18,5.

Najbrže se napredovalo na početku. Između prvih dvaju prozora, u samo osam godina, muškarci su dobili više od pet godina, a žene gotovo šest.

Razlika među spolovima najprije se širila, a zatim sužavala. S četiri godine početkom 1950-ih narasla je na gotovo osam krajem 1980-ih, a zatim se smanjila na oko šest. Najviše se širila između početka 1960-ih i početka 1970-ih, kada su žene dobile više od tri godine, a muškarci manje od godinu i pol.

Unutar Hrvatske razlika je gotovo četiri godine

Već između četiriju velikih regija razlika iznosi tri godine. U Gradu Zagrebu očekivano trajanje života 2024. bilo je 80,2 godine, a u Panonskoj Hrvatskoj 77,2. To je više od trećine cijelog raspona u Europskoj uniji. Grad Zagreb tako ima dulje očekivano trajanje života od Češke kao cjeline, a Panonska Hrvatska kraće od Litve.

Između županija razlika doseže gotovo četiri godine. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji očekivano trajanje života iznosi 79,9 godina, a u Virovitičko-podravskoj 76,1. Grad Zagreb i sedam županija iznad su razine Hrvatske, Međimurska je točno na njoj, a dvanaest županija ispod nje. Županijski podaci postoje samo kao trogodišnji prozor, koji opisuje cijelo razdoblje 2022.–2024., a ne samo 2024., pa ih ne uspoređujemo s godišnjim vrijednostima.

Na obali i oko Zagreba živi se dulje, na istoku kraće, ali regije iznutra nisu jednake. Iznad razine Hrvatske su Grad Zagreb, Zagrebačka i šest od sedam jadranskih županija, a svih osam panonskih županija ispod je nje. Ipak, Jadranska Hrvatska uz najbolju županiju u zemlji ima i Ličko-senjsku, u kojoj je očekivano trajanje života tri godine kraće. U Sjevernoj Hrvatskoj Koprivničko-križevačka županija zaostaje za šest od osam panonskih županija, pa jednostavna podjela na zapad i istok ne opisuje kartu točno.

Među muškarcima razlike su veće nego među ženama. Između najbolje i najlošije županije razlika kod muškaraca iznosi gotovo pet godina, a kod žena oko tri. Zato se od županije do županije mijenja i razlika među spolovima. Najveća je u Krapinsko-zagorskoj županiji, gdje iznosi 7,8 godina, a najmanja u Dubrovačko-neretvanskoj i Osječko-baranjskoj, s 5,3 godine.

Te dvije županije do iste razlike dolaze različitim putem. U Dubrovačko-neretvanskoj muškarci žive najdulje u zemlji, a u Osječko-baranjskoj žene žive kraće nego gotovo igdje drugdje.

Dob ne objašnjava sve razlike među županijama

Razlike u smrtnosti među županijama ostaju i kad se ukloni utjecaj dobi. Gdje je stanovništvo starije, umire više ljudi, pa se smrtnost uspoređuje dobno standardizirano, kao da sva područja imaju istu dobnu strukturu. I tako izračunana, smrtnost je 2024. u Virovitičko-podravskoj županiji bila 60 % viša nego u Dubrovačko-neretvanskoj.

Uz Virovitičko-podravsku najvišu smrtnost imaju Koprivničko-križevačka i Vukovarsko-srijemska županija. Najnižu uz Dubrovačko-neretvansku imaju Istarska, Splitsko-dalmatinska i Grad Zagreb. Standardizacija uklanja utjecaj dobi, ali ne pokazuje što stoji iza preostalih razlika, u kojima mogu biti i stvarne razlike u zdravlju i životnim uvjetima i slučajna kolebanja u manjim županijama.

Smrtnost dojenčadi najniža je dosad

Smrtnost dojenčadi 2024. bila je najniža u cijelom nizu. Na 1.000 živorođenih 2024. je prije navršene prve godine umrlo 3,2 djeteta, a 2008. njih 4,5. To je 2024. bilo stotinjak dojenčadi. Slično je pala i smrtnost djece mlađe od pet godina.

Godišnje vrijednosti jako se kolebaju jer je umrle dojenčadi malo. Stopa je iz godine u godinu rasla i padala, primjerice s 5,3 u 2009. na 3,6 u 2012. i ponovno na 5,0 u 2014. Smjer se zato vidi tek na cijelom nizu. Isto vrijedi za razliku po spolu. Dječaci su u većini godina umirali češće od djevojčica, a 2024. stope su gotovo jednake, no jedna godina nije dovoljna da bi se reklo da je razlika nestala.

Najviše se umire početkom godine

Najviše ljudi umire u prvim mjesecima godine, a najmanje u lipnju i rujnu. Indeks 100 označava prosječan mjesec u godini, pa grafikon pokazuje raspored umiranja kroz godinu, a ne broj umrlih, koji po godinama prikazuje Slika 14. Od 2011. do 2019. siječanj je u prosjeku imao oko šestinu više umrlih od prosječnog mjeseca, a lipanj i rujan desetinu manje. Prosinac je tada bio sasvim prosječan mjesec.

Prosinci 2020. i 2021. izrazito odskaču od tog obrasca. U prosincu 2020. umrlo je 57 % više ljudi nego u prosječnom mjesecu te godine, a u prosincu 2021. 38 % više. Najjači prosinac od 2011. do 2019. imao je tek 13 % više. Ti se mjeseci poklapaju s pandemijom, ali grafikon ne pokazuje koliko je umrlih bilo iznad očekivanog.

Zimski vrhunci nisu novost. Siječanj 2017. imao je 42 % više umrlih od prosječnog mjeseca, više od prosinca 2021., a siječanj 2025. 36 % više.

Preokret su donijeli dolasci

Od 2022. iz inozemstva se u Hrvatsku doseljava više ljudi nego što se odseljava, a taj su preokret donijeli dolasci, ne manje odlazaka. Nakon trinaest godina u minusu razlika doseljenih i odseljenih (migracijski saldo) četiri je godine zaredom pozitivna. Od 2023. taj je višak veći od razlike umrlih i rođenih, pa broj stanovnika blago raste.

Broj doseljenih od 2017. do 2024. porastao je više od četiri puta, a najveći dio porasta čine strani državljani. Uz dolaske stranaca rastu i njihovi odlasci.

Trinaest godina u minusu, četiri u plusu

Na početku stoljeća doseljavalo se više ljudi nego što se odseljavalo. Godine 2001. doseljenih je bilo 24 tisuće, a odseljenih 7,5 tisuća. Doseljavanje je zatim slabilo i 2010. palo ispod pet tisuća.

Od 2009. do 2021. saldo je bio negativan trinaest godina zaredom, ukupno oko 123 tisuće više odseljenih nego doseljenih. Najgora je bila 2017., kada se odselilo 47 tisuća ljudi, a doselilo tek 16 tisuća. Samo od 2015. do 2019. zabilježeno je 193 tisuće odseljenja.

Od 2022. saldo je pozitivan, najviše 2024. s oko 31 tisuću. Četiri pozitivne godine zajedno donijele su oko 92 tisuće, otprilike tri četvrtine minusa iz prethodnih trinaest godina.

Iseljavanje nije prestalo. U svakoj od posljednje četiri godine odselilo se najmanje 37 tisuća ljudi, pet puta više nego 2001. Saldo se okrenuo jer je doseljavanje naraslo, sa 16 tisuća u 2017. na 70 tisuća u 2024. Isti saldo može nastati iz malih ili iz vrlo velikih tokova, a Hrvatska danas ima vrlo velike tokove u oba smjera.

Statistika broji prijave i odjave prebivališta, a ne pojedine ljude, pa se osoba koja se iste godine doseli i odseli broji u oba smjera. Zbog neprijavljenih preseljenja i zakašnjelih prijava stvarni saldo može biti i veći i manji od zabilježenoga.

Stranci dolaze, ali i odlaze

Stranci se doseljavaju u velikom broju, ali ih se sve više i odseljava. Doseljenih stranaca bilo je 2016. oko šest tisuća, a 2024. već 57 tisuća. Odseljenih je u istom razdoblju bilo sve više, a 2025. čak 24 tisuće.

Razlika između doseljenih i odseljenih stranaca pala je s vrhunca od 45 tisuća u 2023. na 15 tisuća u 2025. Doselilo se manje stranaca, a odselilo ih se više.

Od 2016. do 2025. zabilježeno je oko 312 tisuća doseljenja i 113 tisuća odseljenja stranaca. Na svaka tri dolaska stranca zabilježen je otprilike jedan odlazak, a 2025. gotovo dva. To je odnos dvaju tokova, a ne udio doseljenih koji su potom otišli, jer statistika ne prati pojedince. Zabilježen dolazak nije isto što i trajan ostanak.

Hrvatski državljani 2025. prvi put u ovom desetljeću imaju više doseljenih nego odseljenih. O njima govori sljedeće poglavlje.

Sedam od deset doseljenih su stranci

Strani državljani danas čine većinu doseljenih, iako im je udio 2025. pao. Sredinom prošlog desetljeća činili su nešto manje od polovine doseljenih, a 2023. čak 84 %. Godine 2025. udio je iznosio 70 %. Stranaca se doselilo manje, a hrvatskih državljana više nego u ijednoj godini od 2016.

Ovo je sastav doseljenih u jednoj godini, a ne sastav stanovništva. Koliko stranaca živi u Hrvatskoj, iz ovih se podataka ne vidi.

Iz Azije dolazi više od četvrtine doseljenih

Promijenilo se i odakle ljudi dolaze. Slika 33 razvrstava ih prema zemlji u kojoj su prije živjeli, a ne prema državljanstvu. Hrvatski državljanin i Nijemac koji se doseljavaju iz Njemačke ovdje su u istom pojasu. Državljanstvo, zemlja rođenja i zemlja prethodnog boravišta tri su različite stvari, pa se ova slika ne može izravno usporediti sa Slikama 31 i 32.

Godine 2001. doseljavanje je bilo pretežno regionalno. Više od tri petine doseljenih došlo je iz Bosne i Hercegovine, a iz cijele Azije samo deset osoba. Do 2024. udio Azije narastao je na 38 % svih doseljenih. Azija je u izvoru jedna skupina, pa se ne vidi iz kojih zemalja ti ljudi dolaze.

Godine 2025. udio Azije pao je na 28 %, a udio Europske unije porastao na 30 %. Iz Njemačke se doselilo gotovo deset tisuća ljudi, najviše u cijelom razdoblju.

Mijenja se i kamo ljudi odlaze. Godine 2017. više od četiri petine odseljenih otišlo je u Europsku uniju, najviše u Njemačku. Do 2025. udio Europske unije pao je na 27 %, a u Aziju je otišla gotovo četvrtina odseljenih. Najviše ih je 2025. otišlo u europske zemlje izvan Unije, ponajviše u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju.

Oba su se toka od 2017. pomaknula prema zemljama izvan Europske unije. Uz rast odlazaka stranaca sa Slike 31, to se slaže s pretpostavkom da dio nedavno doseljenih odlazi dalje ili se vraća, ali je ne dokazuje, jer statistika ne prati pojedince.

Bosna i Hercegovina: isti tok, manji udio

Iz Bosne i Hercegovine i dalje se doseljava mnogo ljudi, ali oni među svim doseljenima čine sve manji dio. Bosna i Hercegovina desetljećima je bila najveće pojedinačno polazište. Godine 2025. odande se doselilo 6,3 tisuće ljudi, više nego u bilo kojoj godini od 2010. do 2017. Udio je ipak pao s 62 % u 2001. na 11 % u 2025., jer je ukupno doseljavanje naraslo mnogo brže.

Manje je poznato da je poraslo i odseljavanje u Bosnu i Hercegovinu, s 1,3 tisuće 2001. na vrhunac od 6,6 tisuća 2021. U 2010. i 2011. odseljenih je čak bilo više nego doseljenih.

Na ljestvici polazišta Bosna i Hercegovina bila je prva 2001., 2010. i 2018., treća 2024. i peta 2025. Azija se s desetog mjesta 2001. popela na prvo, a Njemačka je 2025. bila druga.

Istok gubi preseljavanjem unutar Hrvatske

U 2024. Grad Zagreb i 14 županija imali su više doseljenih nego odseljenih, a šest županija na istoku kontinentalne Hrvatske manje. Karta zbraja preseljenja unutar Hrvatske i ona preko granice, pa plus na karti ne znači nužno doseljavanje iz inozemstva. Za Hrvatsku kao cjelinu preseljenja unutar zemlje se poništavaju i ostaje saldo s inozemstvom od +8,1 na 1.000 stanovnika.

Najviše dobivaju Istarska, Zadarska i Ličko-senjska županija, od 19 do 23 na 1.000 stanovnika. Ličko-senjsku stopu treba čitati oprezno jer iza nje stoji samo oko 800 ljudi. Grad Zagreb ima najveći saldo u broju ljudi, oko sedam tisuća, ali stopu tek malo iznad državne.

Kad se od ukupnog salda oduzme saldo preseljavanja između županija sa Slike 34 u poglavlju Nema jedne Hrvatske, ostaje saldo s inozemstvom. Taj račun pokazuje da se dva dijela salda ponegdje razilaze.

• Grad Zagreb cijeli plus ostvaruje u razmjeni s inozemstvom, oko 7,5 tisuća ljudi. Preseljavanje unutar Hrvatske donosi mu mali minus.
• Istarska ima najveći saldo s inozemstvom u odnosu na broj stanovnika, +21,1 na 1.000.
• Zagrebačka ima najveći plus od preseljavanja iz drugih županija, a uz to i velik plus iz inozemstva.
• Vukovarsko-srijemska, Bjelovarsko-bilogorska, Brodsko-posavska i Virovitičko-podravska s inozemstvom imaju mali plus. Minus im dolazi od preseljavanja u druge dijelove Hrvatske.
• S inozemstvom su u minusu samo Požeško-slavonska i, neznatno, Osječko-baranjska županija.

Minus istočnih županija u 2024. dolazi ponajviše od odseljavanja u druge dijelove Hrvatske, a saldo s inozemstvom pozitivan je u Gradu Zagrebu i 18 županija. Ukupni saldo te dvije stvari ne razdvaja, pa ga treba rastaviti prije zaključka o tome koja se područja prazne.

Hrvatski državljani: prva godina u plusu

Godine 2025. u Hrvatsku se prvi put u ovom desetljeću doselilo više hrvatskih državljana nego što ih se odselilo. Doselilo ih se gotovo 17 tisuća, a odselilo oko 13 tisuća. Promjena je došla s obje strane. Broj doseljenih od 2017. više se nego udvostručio, a broj odseljenih pao je na manje od trećine onoga iz te godine.

Jedna pozitivna godina ipak ne nadoknađuje desetljeće odlazaka. Od 2016. do 2025. odselilo se oko 183 tisuće hrvatskih državljana više nego što ih se doselilo. Plus iz 2025. pokriva tek 2 % tog manjka.

U statistici su doseljeni hrvatski državljani svi koji se dosele s hrvatskim državljanstvom. Neki su ovdje već živjeli i vraćaju se, a neki su rođeni i odrasli u inozemstvu. Podaci po državljanstvu te dvije skupine ne razlikuju i ne govore koliko će ljudi ostati, pa ih ne nazivamo povratnicima.

Od velikog plusa do dubokog minusa

Na prijelazu stoljeća hrvatskih se državljana doseljavalo mnogo više nego što ih se odseljavalo. Godine 1999. doselilo se više od 30 tisuća hrvatskih državljana, a odselilo oko 5,6 tisuća. Doseljavanje je zatim slabilo, a od 2009. odseljenih je više nego doseljenih.

Najdublji minus bio je 2017., kada se odselilo 45 tisuća, a doselilo oko osam tisuća hrvatskih državljana. Do 2024. razlika se smanjila na oko sedam tisuća, ali je ostala negativna.

Manji udio u migraciji

Hrvatski državljani danas čine mnogo manji dio migracije nego prije desetak godina. Godine 2016. činili su gotovo sve odseljene, a 2025. nešto više od trećine. Među doseljenima njihov je udio 2023. pao na 16 %, a 2025. porastao na 30 %. Ukupni saldo s inozemstvom pozitivan je od 2022., a saldo hrvatskih državljana tek od 2025.

Najnoviju godinu daje DZS. Njegovi se podaci za 2016.–2024. do osobe poklapaju s Eurostatovima, što je očekivano jer Eurostat preuzima podatke od DZS-a.

Većinom u radnoj dobi, ali i djeca i stariji

Nešto više od polovine doseljenih hrvatskih državljana u 2024. bilo je mlađe od 40 godina. Najviše ih je u dobi od 25 do 34 godine, a muškaraca je više nego žena. Svaki deveti ima 65 i više godina, gotovo jednako koliko je i mlađih od 20 godina. Dob prema državljanstvu objavljuje samo Eurostat, pa je posljednja godina 2024.

Državljanstvo i rođenje nisu isto

Doseljeni s hrvatskim državljanstvom i doseljeni rođeni u Hrvatskoj dvije su različite skupine. Među rođenima u Hrvatskoj mogu biti ljudi bez hrvatskog državljanstva, a među hrvatskim državljanima ljudi rođeni u inozemstvu. Koliko se te dvije skupine preklapaju, iz objavljenih podataka ne vidi se.

Godine 2008. doseljenih hrvatskih državljana bilo je gotovo šest puta više nego doseljenih rođenih u Hrvatskoj. Do 2024. bilo ih je samo oko 1,6 puta više. Dvije se mjere danas mnogo manje razlikuju nego 2008.

Nema jedne Hrvatske

Zagreb s okolicom i obala dobivaju stanovnike, a istok Hrvatske ih gubi. Prosjek države skriva upravo te razlike. U 2024. u svim županijama i u Gradu Zagrebu umrlo je više ljudi nego što se rodilo, a gotovo svugdje doselilo se više ljudi iz inozemstva nego što ih je onamo odselilo. Broj stanovnika ipak se smanjio u 11 županija, jer ishod ovisi o tome koliko je velik svaki dio promjene, uključujući selidbe unutar Hrvatske.

Selidbe unutar Hrvatske vode prema malom broju županija

Selidbe preko granice mijenjaju koliko nas ima, a selidbe unutar Hrvatske samo gdje živimo. Za cijelu zemlju selidbe unutar Hrvatske zbrajaju se u nulu, jer je svako doseljenje u jednu županiju ujedno odseljenje iz druge. Ovdje se vide samo selidbe između županija, a preseljenja unutar iste županije na ovoj se razini ne vide.

Svake godine između županija preseli se 26 do 34 tisuće ljudi, u 2024. oko 29 tisuća. Budući da su neka područja i osamnaest puta veća od drugih, saldo se prikazuje na 1.000 stanovnika.

U 2024. samo je šest županija imalo više doseljenih iz drugih dijelova Hrvatske nego odseljenih. Dobivaju okolica Zagreba (Zagrebačka i Krapinsko-zagorska), Istra, Lika te Zadarska i Šibensko-kninska županija. Najviše gubi kontinentalni istok.

Grad Zagreb više ne dobiva stanovnike iz ostatka Hrvatske

Najveća promjena u nizu dogodila se u Gradu Zagrebu. Od 2014. do 2019. Grad Zagreb svake je godine od selidbi iz drugih županija dobivao više od tri tisuće stanovnika, najviše 2015. Od 2021. gubi, a u 2024. izgubio je 440 ljudi prema drugim županijama.

Zagrebačka županija istodobno je sa +0,8 na 1.000 stanovnika u 2015. došla do +7,4 u 2022. Grad Zagreb sada gubi, a njegova okolica dobiva.

Istok gubi bez prekida

Devet županija nijedne godine od 2011. do 2024. nije imalo više doseljenih iz drugih županija nego odseljenih. To su pet slavonskih županija te Bjelovarsko-bilogorska, Sisačko-moslavačka, Koprivničko-križevačka i Međimurska. Najviše gubi Vukovarsko-srijemska, prosječno 5 ljudi na 1.000 stanovnika godišnje. Njezin se gubitak od 2016. otprilike prepolovio, ali saldo nijednom nije prešao u plus.

Od čega se sastoji promjena broja stanovnika

Promjena broja stanovnika zbroj je četiriju dijelova: rođenih, umrlih, salda selidbi unutar Hrvatske i salda selidbi preko granice. Cijela Hrvatska tako je u 2024. dobila oko 12 tisuća stanovnika (Slika 0c na početku publikacije), a Slika 42 isti račun rastavlja po županijama.

Slika pokazuje od čega se promjena sastoji, a ne zašto se događa. Za 2024. vide se tri jasna obrasca.

Prvo, u svim županijama i u Gradu Zagrebu umire više ljudi nego što se rađa. Taj višak umrlih, prirodni pad, kreće se od 2,3 na 1.000 stanovnika u Zagrebu do 10,2 u Ličko-senjskoj županiji.

Drugo, gotovo cijela Hrvatska ima više doseljenih iz inozemstva nego odseljenih u inozemstvo. Pozitivan saldo imaju Grad Zagreb i 18 od 20 županija. Iznimke su samo Požeško-slavonska i Osječko-baranjska županija, a u Osječko-baranjskoj su doseljeni i odseljeni gotovo izjednačeni.

Treće, selidbe unutar Hrvatske vode prema malom broju odredišta. Više doseljenih iz drugih dijelova Hrvatske nego odseljenih ima samo šest županija, a najviše dobiva Zagrebačka (+6,1). Dobitak jedne županije gubitak je druge, pa Grad Zagreb i ostalih 14 županija gube.

Kad se zbroje selidbe unutar Hrvatske i preko granice, više je doseljenih nego odseljenih u Gradu Zagrebu i 14 županija. Ipak, broj stanovnika smanjio se u 11 županija. U pet njih migracijski dobitak bio je manji od prirodnog pada, a u šest se prirodnom padu pridružio i višak odseljenih.

Najviše je rastao broj stanovnika Istarske županije, za 18 na 1.000 stanovnika. Ondje je doseljenih iz inozemstva bilo toliko više nego odseljenih da je ta razlika (+21,1) daleko nadmašila prirodni pad. Slijede Zadarska i Zagrebačka županija.

Na drugom su kraju Virovitičko-podravska i Požeško-slavonska županija, obje s padom od 12,1 na 1.000 stanovnika. Ondje se prirodnom padu pridružuje i to što više ljudi odseli nego doseli.

Posebno je zanimljiva Ličko-senjska županija. Ima najveći prirodni pad u Hrvatskoj, ali i vrlo velik višak doseljenih iz inozemstva nad odseljenima (+17,6 na 1.000). Zbroj je zato ipak pozitivan, pa joj je broj stanovnika porastao za 8,6 na 1.000.

Iza sličnog rasta ili pada, dakle, može stajati sasvim različit sastav promjene. U nekim županijama višak doseljenih nadmašuje velik prirodni pad, a druge gube stanovnike i prirodnim padom i selidbama.

Zaokret se odigrao u selidbama preko granice

Prijelaz Hrvatske iz pada u rast broja stanovnika u cijelosti se odigrao u saldu selidbi preko granice. Slika 43 ponavlja isti račun za svaku godinu od 2014. do 2024., za cijelu Hrvatsku, Grad Zagreb i četiri županije.

Stope na ovoj slici računate su na stanovništvo sredinom godine, pa se od onih na Slici 42 mogu razlikovati u zadnjoj decimali.

Za Hrvatsku su se rođeni i umrli mijenjali malo. Rođenih je 2014. bilo 9,4 na 1.000 stanovnika, a 2024. 8,3. Umrlih je najviše bilo 2021., u pandemiji. Saldo selidbi preko granice promijenio se mnogo više, s −7,9 na 1.000 u 2017. na +8,1 u 2024. Broj stanovnika smanjivao se svake godine od 2014. do 2022., a 2023. i 2024. rastao je.

Isto se vidi po županijama. Godine 2015. nijedna županija ni Grad Zagreb nisu imali više doseljenih iz inozemstva nego odseljenih, a 2024. takav su saldo imali Grad Zagreb i 18 županija. Prirodni pad, nasuprot tome, gotovo se ne mijenja. U 227 od 231 godišnje vrijednosti za županije i Grad Zagreb umrlo je više ljudi nego što se rodilo, a četiri male iznimke sve su iz 2014. i 2016.

Pet prikazanih područja pokazuje pet različitih sastava promjene.

Grad Zagreb imao je pozitivan zbroj tokova i 2014. i 2024., ali sa suprotnim sastavom. Godine 2014. dobivao je selidbama iz ostatka Hrvatske, a gubio prema inozemstvu. U 2024. gubio je prema ostatku Hrvatske, a dobivao iz inozemstva.

Zagrebačka županija suprotna je slika Grada Zagreba. Saldo selidbi iz drugih županija porastao joj je s +2,6 na 1.000 u 2014. na +7,4 u 2022., a od 2022. ima i sve veći višak doseljenih iz inozemstva. Bila je jedina županija s pozitivnim zbrojem tokova u 2021.

Osječko-baranjska županija nije rasla nijedne godine. Najveći pad imala je 2017., kad je u inozemstvo odselilo mnogo više ljudi nego što ih je doselilo. Do 2024. taj se saldo izjednačio s nulom, ali broj stanovnika i dalje pada. Pad se sada sastoji od prirodnog pada, dubljeg nego 2014., i gubitka selidbama u druge županije.

Istarska županija ima najveći višak doseljenih iz inozemstva u cijelom nizu, 24,3 na 1.000 stanovnika u 2023. Rođenih joj je u 2024. bilo među najmanje u zemlji. Rast Istre sastoji se od viška doseljenih, ponajviše iz inozemstva.

Ličko-senjska županija u svakoj godini niza ima najviše umrlih na 1.000 stanovnika u zemlji, a ipak od 2023. raste, uz velik višak doseljenih iz inozemstva. To je najmanja županija po broju stanovnika, pa se njezine stope jako mijenjaju i uz male promjene u broju ljudi.

Unutar županija: 556 gradova i općina

Županija je velika jedinica, pa njezin prosjek skriva velike razlike. Splitsko-dalmatinska ima 430 tisuća stanovnika. Unutar nje Split ima 19 tisuća stanovnika manje nego 2011., a Podstrana 2,4 tisuće više, što je najveći porast među svim gradovima i općinama u Hrvatskoj. Promjenu broja stanovnika svakog od 556 gradova i općina od 2011. pokazuje Slika 41 u poglavlju o broju stanovnika. Slika 40 pokazuje gdje je stanovništvo živjelo krajem 2024.

Polovica stanovnika Hrvatske živi u 26 najvećih gradova i općina, a to je manje od 5 % njihova ukupnog broja. U Gradu Zagrebu živi petina stanovništva, a više od 100 tisuća stanovnika imaju još samo Split i Rijeka.

Na drugom su kraju male općine i gradovi. Njih 214 ima manje od 2.000 stanovnika i zajedno tek 7 % stanovništva, a najmanja općina, Civljane, ima 148 stanovnika.

Kamo vode službene projekcije

Službene projekcije slažu se da bi Hrvatska imala manje i starije stanovništvo, ali ne i koliko manje. Za 1. siječnja 2050. Eurostatova projekcija EUROPOP2025 daje 3,44 milijuna stanovnika, a srednja varijanta UN-ove revizije World Population Prospects 2024 daje 3,25 milijuna. Razmak između njih najvećim dijelom dolazi iz pretpostavki o migraciji. Zato službenu projekciju za 2050. navodimo kao raspon tih dviju vrijednosti, a ne kao jednu vrijednost.

Projekcija pokazuje što bi bilo kad bi se pretpostavke ostvarile

Projekcija polazi od stanovništva po dobi i spolu u početnoj godini. Na njega primjenjuje pretpostavke o rađanju, umiranju i migraciji te godinu po godinu računa buduće stanje. Sve što iz računa izlazi određeno je tim pretpostavkama i polaznim stanjem.

Projekcija zato nije predviđanje. Ona pokazuje koliko bi nas bilo kad bi se rađanje, umiranje i selidbe kretali onako kako se pretpostavlja. Eurostat svoje projekcije i sam opisuje kao scenarije „što ako”. Nijedna objavljena putanja ne kaže koliko je vjerojatna, osim UN-ova vjerojatnosnog intervala, o kojem je riječ niže.

Eurostat i UN: isti smjer, različita razina

Slika ima dva panela jer Eurostatovi testovi osjetljivosti i UN-ove varijante nisu ista vrsta izračuna. Nijedan zasjenjeni pojas nije vjerojatnosni interval, a ni razlika između dviju institucija nije mjera nesigurnosti.

Prema EUROPOP2025 Hrvatska bi 2050. imala 11 % stanovnika manje nego 2025., a prema UN-ovoj srednjoj varijanti 16 % manje. Do 2100. pad bi iznosio 27 % prema Eurostatu i 44 % prema UN-u.

Eurostat i UN najviše se razlikuju u pretpostavci o migraciji. UN pretpostavlja da bi se broj doseljenih i odseljenih gotovo izjednačio, a Eurostat da bi doseljenih trajno bilo više nego odseljenih. Razmak između dviju putanja raste sa 195 tisuća ljudi u 2050. na 679 tisuća u 2100. Manji dio razmaka postoji već na početku, jer UN polazi od 13.035 stanovnika manje od DZS-ove procjene za kraj 2024., od koje polazi EUROPOP2025.

Pretpostavke o rađanju i umiranju mnogo su bliže. Obje institucije pretpostavljaju da bi stopa fertiliteta, prosječan broj djece po ženi, u 2050. bila oko 1,5 i da bi se životni vijek i dalje produljivao. U 2024. stopa fertiliteta iznosila je 1,46 (poglavlje o rađanju), pa obje projekcije pretpostavljaju blagi oporavak rađanja.

Ni trajno pozitivan saldo migracije u Eurostatovoj projekciji ne zaustavlja pad. U 2050. umrlo bi oko 27 tisuća ljudi više nego što bi se rodilo, a doseljenih bi bilo samo oko 7,5 tisuća više nego odseljenih. Putanja je najviša 1. siječnja 2026., a zatim pada svake godine.

Nova Eurostatova generacija polazi od više razine

Najnovija Eurostatova generacija, EUROPOP2025, polazi točno od DZS-ove procjene za kraj 2024., pa se izravno nastavlja na službeni niz. Zato je ona u ovoj publikaciji glavna Eurostatova projekcija. Prethodna generacija, EUROPOP2023, ostaje u usporedbi jer na njoj počiva Ageing Report 2024, o kojem je riječ niže.

Nova generacija za 2050. daje 132 tisuće stanovnika više od prethodne. Razlika je ponajprije u polaznoj razini i pretpostavci o migraciji, a ne u pretpostavci o rađanju. Stariji izračun za 1. siječnja 2025. ima 64 tisuće stanovnika manje od DZS-ove procjene. Za 2025. stariji pretpostavlja nešto više odseljenih nego doseljenih, a noviji 20 tisuća više doseljenih. Do 2100. razlika među generacijama gotovo nestaje.

Eurostatovi testovi mijenjaju po jednu pretpostavku

Uz osnovnu putanju Eurostat objavljuje šest testova osjetljivosti. Svaki mijenja samo jednu pretpostavku i ne govori koliko je vjerojatan. Za 2050. razmak između najvišeg i najnižeg testa iznosi oko 400 tisuća stanovnika.

U 2050. test niže migracije daje manje stanovnika od testa bez ikakve migracije. Razlog je u definiciji testa. On smanjuje samo doseljavanje iz zemalja izvan EU-a, a odseljavanje ne mijenja, pa saldo migracije može postati negativan.

UN-ove varijante razlikuju se samo u rađanju

Niska i visoka varijanta UN-a nisu raspon nesigurnosti. One se od srednje razlikuju samo u pretpostavci o rađanju, od 2034. za pola djeteta po ženi manje ili više. Pretpostavke o umiranju i migraciji u sve su tri varijante jednake. Raspon varijanti zato ne sadrži nikakvu nesigurnost o migraciji, koja je za Hrvatsku posljednjih godina bila najpromjenjivija.

UN objavljuje i pravu mjeru nesigurnosti, vjerojatnosni interval izveden iz simulacija. On se odnosi na 1. srpnja, a ne na 1. siječnja, pa nije ucrtan na Sliku 44. Za 1. srpnja 2050. interval od 95 % seže od 2,73 do 3,87 milijuna stanovnika. Interval je 2,6 puta širi od raspona niske i visoke varijante za isti dan.

Projekcije opisuju i starenje

Prema EUROPOP2025 udio stanovnika od 65 i više godina porastao bi s 23 % u 2025. na 29 % u 2050. Polovica stanovnika tada bi bila starija od 49,5 godina (medijalna dob), a na 100 ljudi od 20 do 64 godine dolazile bi 52 osobe od 65 i više godina.

Što projekcije znače za mirovine

Na putanji EUROPOP2023 broj umirovljenika po zaposlenom porastao bi s 0,76 u 2022. na 0,88 u 2070. Tako pokazuje hrvatski prilog Ageing Reportu 2024, izvješću Europske komisije i Odbora za ekonomsku politiku koje svake tri godine demografsku projekciju pretvara u proračunske posljedice. U prilogu broj umirovljenika pada, ali broj zaposlenih pada brže. Rashod za mirovine dosegao bi vrhunac od 10,4 % BDP-a u 2025., a do 2070. pao bi na 8,8 %.

Omjer iz priloga nije isti pokazatelj kao HZMO-ov omjer iz poglavlja o starenju. Prilog broji umirovljenike po zaposlenom, a HZMO osiguranike po korisniku mirovine. Krajem 2025. na jednog korisnika mirovine dolazio je 1,41 osiguranik. Ni zaposleni i osiguranici nisu ista skupina.

Raspon objavljenih vrijednosti je širok

Između najviše i najniže objavljene vrijednosti za 2050. razlika je 613 tisuća ljudi, oko 16 % današnjeg stanovništva. Najvišu daje Eurostatov test više migracije, a najnižu UN-ova niska varijanta. Gotovo sav taj razmak dolazi iz pretpostavki, a ne iz polaznih podataka. Ni Eurostat ni UN ne objavljuju projekcije za hrvatske županije.

Zaključci

Hrvatska se smanjuje i stari već desetljećima, a posljednjih godina broj stanovnika drži višak doseljenih nad odseljenima, a ne rađanje. Pet nalaza opisuje sadašnje stanje, a tri pitanja ostaju otvorena.

Što pokazuju podaci

Manje nas je, i to ne jednako brzo kroz cijelo razdoblje. Između 2001. i 2024. Hrvatska je izgubila desetinu stanovnika. Broj je do 2006. gotovo stajao, zatim je šesnaest godina padao, a od 2023. blago raste.

Starenje je dugotrajno, jer dolazi iz same dobne strukture. Najbrojnije generacije prešle su iz četrdesetih u šezdesete godine, a iza njih dolaze sve malobrojnije. Udio ljudi od 65 i više godina porastao je sa 16 % na 23 %, a ljudi koji će idućih desetljeća navršiti 65 godina već su rođeni.

Najveći dio pada broja rođenih otpada na manji broj žena u dobi u kojoj se najčešće rađa. Od 2008. do 2024. na to otpada više od tri četvrtine pada, a na niže stope fertiliteta manje od desetine. Taj račun pokazuje od čega se pad sastoji, a ne što ga je uzrokovalo.

Preokret su donijeli dolasci, a ne manje odlazaka. Od 2023. višak doseljenih nad odseljenima veći je od prirodnog pada, pa broj stanovnika raste. U svakoj od posljednje četiri godine ipak se u inozemstvo odselilo najmanje 37 tisuća ljudi, pet puta više nego 2001. Strani državljani čine većinu doseljenih. Azija je 2024. bila najveće polazište, a 2025. tek nešto manja od Europske unije. Hrvatskih državljana 2025. se prvi put u ovom desetljeću više doselilo nego odselilo.

Lokalne razlike veće su nego što pokazuje nacionalni prosjek. Polovica gradova i općina izgubila je od 2011. do 2024. više od 14 % stanovnika, a Hrvatska u cjelini 9 %. Grad Zagreb u 2024. raste zahvaljujući doseljenima iz inozemstva, iako u njemu umire više ljudi nego što se rađa i iako se više ljudi iz njega seli u ostatak Hrvatske nego obrnuto.

Što ostaje neizvjesno

Koliko je ljudi stvarno otišlo i došlo. Statistika bilježi prijave i odjave prebivališta. Tko ode bez odjave ili se prijavi sa zakašnjenjem, nije zabilježen ili je zabilježen u drugoj godini, pa stvarni saldo može biti i veći i manji od zabilježenoga.

Hoće li preokret potrajati. Višak doseljenih nad odseljenima traje četiri godine, a 2025. bio je manji nego 2024., oko 19 tisuća prema 31 tisuću. Kod stranaca je pao s 45 tisuća u 2023. na 15 tisuća u 2025. Iz ovih se podataka još ne vidi je li to nova razina ili vrhunac jednog razdoblja.

Koliko bi nas moglo biti. Za 2050. najviša i najniža objavljena projekcija razlikuju se za 613 tisuća ljudi, oko 16 % današnjeg stanovništva. Gotovo sav taj razmak dolazi iz pretpostavki, ponajviše o migraciji i rađanju, a upravo se migracija posljednjih godina najviše mijenjala i najteže ju je izmjeriti.

Metodologija i izvori

Sve vrijednosti u publikaciji dolaze iz službenih izvora ili su iz njih izračunane jednostavnim računom. Ovo poglavlje opisuje kako su podaci nastali, po čemu se mjere razlikuju i na što valja paziti kad se uspoređuju.

Kako čitati ovu publikaciju

Popis, procjena i projekcija tri su različite vrste podataka. Popis prebrojava stanovnike u jednom trenutku, po definiciji koja tada vrijedi. Procjena je službeni godišnji nastavak zadnjeg popisa: DZS dodaje rođene, oduzima umrle i uračunava doseljene i odseljene. Projekcija je izračun uz pretpostavke o rađanju, umiranju i migraciji. Zato popisi i procjene nisu spojeni u jednu crtu, a stopa promjene ne računa se preko granice dviju vrsta podataka ni preko promjene definicije.

Procjena ima dva datuma. DZS je objavljuje za sredinu godine (30. lipnja) i za kraj godine (31. prosinca). Stanje 31. prosinca isto je što i stanje 1. siječnja sljedeće godine, ali nije sredina te godine. Kretanje za Hrvatsku prikazano je sredinom godine, a županije, gradovi i općine krajem godine, jer se samo tada zbroj područja točno slaže s državom. Dugi pogled od 1857. do 2100. koristi kraj godine, pa se Eurostatova projekcija nastavlja bez skoka. Zato se pad od 2001. do 2024. navodi kao 10,1 % ili 10,0 %, ovisno o datumu.

Godišnje vrijednosti i višegodišnji prosjeci nisu isto. Dio podataka o smrtnosti DZS objavljuje kao trogodišnje prozore, izračunane iz podataka za tri uzastopne godine zajedno. Prozori su mirniji od pojedinih godina, pa se ne spajaju s godišnjim nizom.

Tokovi nisu stanje. Rođeni, umrli, doseljeni i odseljeni broje se kroz godinu, a stanovništvo na jedan dan. Ista se osoba u godini može doseliti i odseliti, pa tokovi ne broje različite ljude. Razlika dviju uzastopnih procjena može uz zbroj tokova sadržavati i statističku prilagodbu.

Nazivnik i dobna granica dio su mjere. Udio u stanovništvu i udio u doseljenima imaju različite nazivnike. Omjer ljudi od 20 do 64 godine i ljudi od 65 i više nije isto što i omjer osiguranika i korisnika mirovine. Medijan gradova i općina svakome daje jednaku težinu, bez obzira na veličinu. Državljanstvo, zemlja rođenja i zemlja prethodnog boravišta tri su različite mjere.

Izmjereno, izračunano i preuzeto. Publikacija donosi službene podatke i jednostavne izračune iz njih: razlike, omjere, stope i rastave promjene na dijelove. Rastav pokazuje od čega se promjena sastoji, a ne što ju je uzrokovalo. Projekcije su preuzete od Eurostata i UN-a i pokazuju što bi se dogodilo kad bi se ostvarile njihove pretpostavke. Nisu predviđanje ove publikacije.

Pojmovnik

Napomene po poglavljima

Koliko nas je bilo, koliko nas je, koliko bi nas moglo biti. Na Slici 0b procjene krajem godine prikazane su kao stanje 1. siječnja sljedeće godine, kao i projekcije. Pojas oko Eurostatove projekcije raspon je šest testova osjetljivosti, a ne interval vjerojatnosti. Popisni niz završava 2001.; popisi 2011. i 2021. nisu u njemu, kao ni na Slikama 1 i 5. UN-ova projekcija polazi od vlastite procjene za 1. siječnja 2025., 3.861.315 stanovnika, što je 13.035 manje od DZS-ove. Na Slici 0c zbroj tokova u 2024. jednak je promjeni procjene. Od 2014. do 2020. procjena se svake godine smanjivala za 15 do 19 tisuća ljudi više od zbroja tokova, što je naknadni ispravak za neprijavljeno iseljavanje.

Koliko nas je i gdje. Procjene do 2020. oslanjaju se na Popis 2011., a od 2021. na Popis 2021. Procjena za kraj 2001. niža je od Popisa 2001. za 131.966 ljudi, odnosno 3,0 %; bez usklađivanja ta se razlika ne može pripisati ni demografiji ni metodi. Eurostatov niz na Slici 3 počiva na nacionalnim procjenama, pa nije neovisna provjera. Slika 4 obuhvaća 1.165 regija razine NUTS 3 u Europskoj uniji, a manje regije jače osciliraju. Županije postoje od 1992./1993.; niz popisa preračunat je unatrag po današnjim granicama. Slika 6 prikazuje broj ljudi, a ne stope. Razlika između medijana promjene gradova i općina i nacionalne stope ne mjeri koncentraciju stanovništva.

Kako smo ostarjeli. Dobne skupine su petogodišnje, a skupina od 85 i više godina otvorena. Slike 7, 7b i 8 prikazuju stanje sredinom godine, Slike 9, 9a, 9b i 12 krajem godine, a Slike 7a i 10 početkom godine. Nizovi s različitim datumima ne spajaju se; koeficijent ovisnosti za 2024. iznosi 40,1 sredinom i 40,2 krajem godine. Osobe nepoznate dobi nisu u nazivniku. Popis 2021. prešao je na uobičajeno boravište, pa razine prije i poslije nisu sasvim usporedive, a udjele i omjere ta promjena pomiče manje. Eurostatova projekcija na Slici 7a polazi od DZS-ove procjene za kraj 2024. i podudara se s njom u svih 36 dobno-spolnih skupina. Na Slici 12a crta je prekinuta jer DZS daje petogodišnje skupine krajem godine, a UN jednogodišnju dob 1. srpnja. Slika 11 temelji se na Anketi o radnoj snazi, pa nosi pogrešku uzorka. Krajem 2025. u općem mirovinskom sustavu bilo je 1.132.070 korisnika mirovine, a sa svim ostalim sustavima 1.228.747. Fiskalna održivost i primjerenost mirovina nisu predmet publikacije.

Rađanje. Za godišnje vrijednosti mjerodavan je godišnji niz DZS-a, a mjesečni su podaci privremeni. Slika 14a prikazuje prosjek posljednjih 12 mjeseci. Razdoblje pada od travnja 2022. do prosinca 2023. odabrano je iz istih podataka kao ono koje najbolje opisuje promjenu razine, pa nije dokaz trajne promjene ni njezina uzroka. Stope fertiliteta odnose se na kalendarsku godinu, a ne na generaciju žena, pa stopa jedne godine ne razlikuje odgađanje rađanja od odustajanja. Za Slike 15a i 15b broj rođenih rekonstruiran je iz stopa po dobi i broja žena od 15 do 49 godina i od objavljenog se razlikuje za manje od 0,1 %. Doprinosi su izračunani redom broj žena, dobna struktura, stope; udjeli ovise o redoslijedu, a drugi redoslijedi nisu izračunani. Prijave pobačaja na Slici 18a nepotpune su i obuhvat im se mijenja, pa omjer na 100 živorođenih nije udio prekinutih trudnoća. Omjer razvedenih na 1.000 sklopljenih brakova na Slici 19 nije vjerojatnost razvoda.

Koliko živimo. Za Hrvatsku, regije i županije koriste se podaci DZS-a, a Eurostatovi samo za usporedbu s drugim državama. Zato je zadnja godina DZS-a 2025., a Eurostata 2024. Za 2024. DZS daje 79,0, a Eurostat 78,9 godina; to su dva izračuna i ne spajaju se. Prosjek Europske unije počinje 2002. Županijske vrijednosti postoje samo kao trogodišnji prozori. Osam dugih prozora na Slici 27 izračunano je iz potpunih tablica smrtnosti, koje za isti prozor daju oko 0,3 godine više od skraćenih, pa se ne spajaju s godišnjim nizom. Slika 26 temelji se na Eurostatovim podacima i ne uspoređuje se izravno s DZS-ovim vrijednostima. Na Slici 20 preostala razlika među županijama može uključivati stvarne razlike u zdravlju, životne prilike, mali broj umrlih u pojedinim dobnim skupinama i razlike u registraciji. Broj umrle dojenčadi uz Sliku 21 izračunan je iz stope i broja živorođenih. Zbroj mjesečnih podataka o umrlima ne podudara se posve s godišnjim brojem, pa Slika 22 pokazuje samo raspored umiranja kroz godinu.

Tko dolazi, tko odlazi. Migracijska statistika broji prijave i odjave prebivališta u evidenciji MUP-a, a ne prelaske granice; broji preseljenja, a ne ljude. Neprijavljeni odlazak povećava zabilježeni saldo, neprijavljeni dolazak ga smanjuje, a zakašnjela prijava seli događaj u drugu godinu. Registri drugih zemalja pokazuju neslaganja na pojedinim pravcima, ali ne i stvarni saldo. Stranci su svi doseljeni osim hrvatskih državljana, a niz počinje 2016. Odnos odseljenih i doseljenih stranaca odnos je dvaju tokova, a ne udio istih ljudi. Slike 33, 33a i 33b razvrstavaju prema zemlji prethodnog boravišta; Azija i Afrika objavljene su samo kao cjeline. Saldo županije s inozemstvom na Slici 35 jednak je ukupnom saldu umanjenom za saldo s drugim županijama.

Hrvatski državljani. Doseljeni i odseljeni hrvatski državljani od 2016. izračunani su kao ukupni tok umanjen za strane državljane. Do 2024. do osobe se podudaraju s Eurostatovim nizom, što potvrđuje dosljednost, ali nije neovisna provjera. Dobni profil doseljenih hrvatskih državljana dostupan je samo od Eurostata, u petogodišnjim skupinama. Državljanstvo i zemlja rođenja dvije su odvojene mjere, a povratnik nije statistička kategorija.

Nema jedne Hrvatske. Karte gradova i općina prikazuju stanje 31. prosinca, a rastav promjene izračunan je za 21 područje. Slike 34, 34a i 42 koriste procjenu krajem godine, a Slika 43 sredinom godine, pa se vrijednosti mogu razlikovati u zadnjoj decimali. Dijelovi promjene točno se zbrajaju jer DZS ukupnu promjenu računa iz istih tokova; to ne dokazuje da su tokovi točno izmjereni. Od 2014. do 2020. procjena je padala brže od zbroja tokova za 15 do 19 tisuća ljudi godišnje, a od 2022. razlike nema, pa je 2024. najpouzdanija godina za ovaj račun. Županijski niz počinje 2014. Procjene stanovništva za 2025. nisu uključene u ovo izdanje, pa stope za 2025. nisu izračunane.

Kamo vode službene projekcije. Projekcija je uvjetni izračun, a ne prognoza; Eurostat je naziva scenarijem „što ako”. Za 2050. navodi se raspon dvaju izvora: Eurostatova projekcija EUROPOP2025 daje 3.441.967, a UN-ova srednja varijanta 3.247.185 stanovnika na 1. siječnja. Razlika dviju institucija nije mjera nesigurnosti. Na DZS-ov niz nadovezuje se samo EUROPOP2025, jer polazi točno od njegove zadnje vrijednosti, 3.874.350 stanovnika. Za 1. siječnja 2025. UN daje 3.861.315, a starija Eurostatova generacija EUROPOP2023 3.810.628 stanovnika. UN-ove varijante razlikuju se samo u rađanju. EUROPOP2023 pretpostavljao je za 2025. migracijski saldo od −1.339, a zabilježeno je +19.180. Na putanji EUROPOP2023 izrađen je i hrvatski prilog Ageing Reportu 2024. Ni Eurostat ni UN ne objavljuju projekcije za hrvatske županije.

Obuhvat izdanja

Ovo je izdanje iz listopada 2026. Rođeni, umrli, doseljeni i odseljeni obuhvaćeni su zaključno s 2025., a procjene broja stanovnika zaključno s krajem 2024. DZS je procjene za 2025. objavio od lipnja do rujna 2026.; prema njima Hrvatska je krajem 2025. imala 3.876.002 stanovnika, 1.652 više nego godinu prije. Sljedeće izdanje uključit će te procjene i podatke koje DZS objavljuje do kraja 2026.

Izvori i oznake serija

Izvori su DZS (popisi, procjene stanovništva, vitalna statistika, migracija, tablice smrtnosti), Eurostat, UN (World Population Prospects 2024), HZMO i HZJZ. Oznake u tablici su oznake serija i tablica kod izvora, da se svaki prikaz može ponoviti.

Izračun: Nenad Bakić, CFA.